Želite kućnog ljubimca, a uvjet vam je da se puno ne linja, da nije preglasan, da voli druge životinje, da nije agresivan, da voli djecu, da je inteligentan i ugodne vanjštine? Eh, puno uvjeta. Ali jedan pas sve to sigurno ispunjava. I autohtona je hrvatska pasmina – posavski gonič.
– Imam kuju, prekrasna ja. Toliko je mila, neagresivna, a uz sve to jako pametna, nenametljiva. Kad je nama hladno, i njoj je hladno, kad je nama vruće, i njoj je vruće. Spava koliko i mi, djeca je obožavaju, jako rijetko laje, osim kad osjeti nepoznate osobe na hodniku. Tako nas je jednom spasila od lopova. Susjedi hodaju, lupaju, ona ništa, miruje. Ali osjetila je neko nepoznato biće u tri sata ujutro, počela je lajati, vidjeli smo kako čovjek bježi iz zgrade. Imamo i mačku, super se slažu. Jedino što se boji usisavača – navodi nam jedna gospođa, već osam godina ponosna vlasnica prekrasne posavke.
– Vrlo brzo naučila je obavljati nuždu vani, toliko je pametna da prepoznaje ukućane po imenima. Sa svima je dobra, baš jedno posebno biće. Ponekad je malo tvrdoglava, ali to joj oprostimo. Boravi u stanu, ali s njom dva puta dnevo izađemo – govori nam ta gospođa.
– Podrobno opisujući lovačke pse koji su se u njihovo vrijeme uzgajali u Hrvatskoj, već đakovački biskup Petar Bakić, u svom rukopisu iz 1719. godine, te đakovački kanonik Petar Lukić, u svojim zapisima iz 1752. godine, uz jasan opis današnjih istarskih goniča – lovačkih pasa kratke ili srednje duge bijele dlake, s crvenim pjegama po tijelu, visokih tri do četiri pedlja, koji se uzgajaju u hrvatskim krajevima blizu mora te su naročito dobri za lov u kamenitim područjima – zasebno opisuju i posavske goniče – lovačke pse kratke, crvenkastožućkaste dlake s bijelim znakovima na čelu, vratu, nogama i repu, visoke oko četiri pedlja, koji se ponajviše uzgajaju u Posavini i drugim kontinentalnim dijelovima Hrvatske – navodi Miljenko Vojta (Međi klub).
Kinološki savez, pak, navodi:
– U kapeli na groblju kraj mjesta Beram (Istra), na slici "Poklonstvo triju kraljeva" iz 1474. naslikan je "tamnožućkasti pas s visećim ušima". To je prvi prikaz posavskog goniča. Slijedi prikaz iz 16. stoljeća koji se nalazi u mjestu Veli Lošinj, crkva Gospe od Anđela, gdje je na pali "Materinjstvo Blažene Djevice Marije" prikazan predak današnjeg posavskog goniča. Opis posavskog goniča nalazi se i u manuskriptu đakovačkog biskupa Petra Bakića iz 1719. godine, gdje je zapisano da je uzgoj ovih goniča poznat u Hrvatskoj u 14. stoljeću. Franjo Bertić opisuje godine 1854. posavskog goniča.
A ljude najviše zanima njegova narav.
– Dobroćudan, nije plašljiv ni agresivan, temperament umjereno živahan. Vrlo je privržen svom gospodaru. Posavski su goniči umjereno živahni, blagi, vjerni, samostalni i vrlo lako odgojivi. U ishrani nisu izbirljivi. Potrebno im je puno kretanja – navodi HKS.
– S vremena na vrijeme naletite na dragulj pasmine pasa, koji je za vas nov, a ipak vrijedi biti bolje poznat. Posavski gonič je upravo takav pas. Po izgledu, posavac je nedvojbeno sličan goniču, s pogledom "nategnutog beaglea" oko sebe. U svom karakteru ima prirodnu želju i entuzijazam za životom, što znači da voli biti zaposlen, ali također je pun ljubavi, nježan i odan. Doista, za aktivnu obitelj koja može pružiti dosta vježbe, posavac bi mogao biti idealan pas.
Iako vam je posavski gonič možda novost, on je zapravo stara pasmina koja potječe iz Hrvatske. Svoje je žetone zaradio kao radni pas, loveći sitnu divljač. Međutim, za razliku od nekih neovisnijih radnih pasa, on pazi na svog vlasnika i dobro reagira na empatičnu obuku. Vijesti postaju još bolje jer je pasmina povezana s relativno malo genetskih zdravstvenih poremećaja, a glavne brige su nadutost ili infekcije uha – navodi portal Lajger.
Do 1800-ih, pas vrste posavac bio je poznat i prodavan kao boskini. Iako je njegov izgled ostao uglavnom isti, pasmina je doživjela promjenu imena u 20. stoljeću, kada je izraz "posavski gonič" ušao u širu upotrebu. To je ime 1969. godine službeno priznao Federation Cynologquie Internationale u kategoriji goniča mirisa.
Pasmina ima kratku, ravnu dlaku koja je najčešće crvene i bijele boje. Njegove oznake obično su simetrične s bijelim žarkom niz nos, s crvenim ušima i maskom preko ostatka lica. Druge prihvatljive boje idu prema crvenom, pješčanom ili krem kraju spektra, s tamnosmeđom ili čokoladnom, kao netipičnima za pasminu. Posljednji, ali ne i najmanje važan, jest rep posavca, koji je dugačak i poput biča, često s bijelim vrhom koji je zamućen zbog uobičajenog mahanja.
Mnogi smatraju da su karakter i temperament ove pasmine njezine najistaknutije kvalitete. Zbog svog podrijetla kao radnog psa, samouvjeren je i voli mirisati sve što se može pomirisati, ali bez svojevoljne, samoodlučne prirode nekih drugih goniča njuha. Njegov prirodni instinkt je da bude dio čopora i kao takav posavac traži vodstvo. Opet, to ga čini izvrsnim za obitelj u kojoj su roditelji svjesni kako psu (i djeci) postaviti granice.
Druga strana priče je da u rukama neiskusnog vlasnika, koji psa "razmazi" i ne postavi kućni red, posavski gonič može razviti loše navike, poput kopanja, lajanja ili žvakanja. Ovo nije iz zlobe, već iz frustracije jer on mora znati što je prihvatljivo, a što nije... i dosadno mu je pa se sam zabavlja.
Dakle, ako tražite živahnog, vitalnog psa koji zahtijeva dosta vježbe, ali voli biti dio obiteljske grupe, onda ozbiljno razmislite o posavskom goniču.
Dok su neki terijeri i drugi goniči skloni neovisnosti i uživaju u donošenju vlastitih odluka, posavac je prilagodljiviji i spremniji prihvatiti ono što se od njega traži. To znači da posavac dobro podnosi obuku, posebno kada se to radi na simpatičan način, uz obuku koja se temelji na nagrađivanju. Trik je u tome da ga vodite i podučavate poticajima – iako to ne znači da ga ne biste trebali odvratiti zbog lošeg ponašanja. Kratko oštro "Ne!" ili "Stani!" uputit će posavca i odvratiti ga od takvog ponašanja ubuduće.
Kao i kod svih pasa, vrlo je poželjna rana socijalizacija i izlaganje čudnim prizorima, zvukovima i mirisima na pozitivan način. Što je širi raspon iskustava koje štene ima kao mladunče, to će biti opuštenije kao odrastao pas. Ovo je također važno kada je pas dio obitelji, kako bi se smanjile šanse za nesporazume i trenje između dvije vrste.
Posavac je, srećom, na dobrom glasu kada je u pitanju zdravlje. Njegovi problemi nisu toliko nasljedni poremećaji pasmine, koliko ozljede, udarci i ogrebotine koje nastaju od aktivnog psa.
Infekcije uha
Te prekrasne obješene uši smanjuju količinu zraka koja cirkulira u ušnim kanalima. To znači da srednje uho može postati toplo, vlažno mjesto gdje će se razmnožavati bakterije ili gljivice. Osim toga, duge uši mogu pomesti travnate vene, koje migriraju niz ušni kanal i uzrokuju bol, nelagodu i infekciju.
Zbog toga je najbolje da svakodnevno provjeravate uši zbog znakova crvenila, neugodnog mirisa ili iscjetka. Koristite dobar čistač ušiju i, ako se problem ne riješi unutar 24 do 48 sati, nužan je posjet veterinaru.
Torzija želuca
Duboka prsa i trbuh posavca povezuju se s povećanim rizikom od torzije želuca. To se događa kada se želudac preokrene na sebe, zatvarajući ulaz i izlaz. Zauzvrat, to uzrokuje nakupljanje plinova koji rastežu želudac, stišćući vitalne krvne žile u abdomenu.
Torzija želuca može biti smrtonosna u roku od nekoliko sati, stoga je prevencija ključna. Hranite s poda i koristite hranilice za slagalice kako biste usporili psa da jede. Uvijek ga odmarajte najmanje 90 minuta nakon jela i nikada ne vježbajte tijekom tog razdoblja.
