Medaljon s likom posavskog goniča

Prilikom rušenja jedne kuće u Slavonskoj posavini, među šutom i drugim otpadom, zapažen je metalni predmet koji je bio uzidan u kuću koja je sagradjena nekih 20-godina XX. stoljeća.
Pretpostavlja se da je medalja, na kojoj se nalazi, kako je kasnije ustanovljeno, posavski gonič, datira iz godina prije gradnje kuće i s njene poleđine nalazi se broj 7.. i tako nešto koji bi trebao predstavljati broj evidentiranog psa.

Za ono doba, naglašavam da je to bilo početkom XX. stoljeća, izuzetno veliki broj pasa.
Kako u ono vrijeme nije bilo, koliko nam je poznato, uzgajačnica pasa kod nas, ovaj podatak predstavlja izuzetno dobru podlogu za daljnja traženja novih izvora podataka o posavskom goniču.

Balada o Dmitri

Poslusaj, Dmitra, sto ovdje pise:

da nasih setnji nece bit vise.

U Gradskoj Skupstini nekom je umu

jasno: pas devastira sumu!(Kad vide pasje strasno lice

iz sume netragom odlijecu ptice.

Sto pas ostavi, sumu ne gnoji:

sve zivo tog se mirisa boji!

Ne nosi sjekiru ni pilu,

al posjeduje tajnu silu:

kad intenzivno pocne njusiti

jasno je: stablo ce se srusiti,

Pa, nece l' nase setnje prestati

Maksimir suma mogla bi nestati)!

Nema te istine, koja ce znaciti

ista onome tko nas zeli tlaciti:

ni fakat da smo ovdje se rodile,

moju i tvoju djecu odgojile, ni to,

di su ti otac i mati

svijetom putovali,

da bi Hrvati mogli dokazati

oduvijek da su bas oni gajili tvoju rasu(a i sama si za mladih dana cesto lovorom ovjencana)

Kad god je bila kakva sila

hrvatski ambasador si bila,

kud god je trebalo, ici si htjela.

Sad da u sumu ne bi smjela!

Zalud si Dmitra (po hrvatskom kralju)

Corona Croatica po krvi i rodu:

ti argumenti ne drze vodu

kad zakon kroji veliki znalac

umom i srcem provincijalac

po obicaju svojega kraja:

ne dajes meso, vunu ni jaja,

tebi je onda dosudjen- lanac...

E, moja Dmitra!

Da sam bar stranac.

Ibricin Archie moze u miru lezat na bini u Maksimiru

bar dok Ibricin koncert traje.

A Bandic tek ti gazda da je!

Nedjeljom ujutro u ljetno vrijeme

Bandicev retriver trci na Sljeme-

O tome HTV snimku ima,

a Sljeme- zabranjeno psima!

To mozes kad ti je gazda faca,

pa sve da si i djukac s placa).

A TI si za njih nitko i nista!

Al, ti si ukras moga dvorista,

mog znanja i umijeca snaga

i, osim sto si meni draga,

na stranu lazna skromnost i tastina

TI JESI HRVATSKA NARODNA BASTINA!!!

I dok se budemo mogle kretatiti

i ja cemo sumom setati

ma koliko nam budu branili!!!

A ako smrtno budu te ranili

neces u nekom obraslom jarku,

nego pod najljepsim stablom u parku,

dostojno svome znacaju, sniti.

Kunem se, Dmitra, tako ce biti!!!

Slučaj: ludi - zbunjenog

Što kad ne znate od koga ste nabavili psa?

Osoba A uzgojila je leglo pasmine AA i sa 8 tjedana prodala osobi B.Nakon skoro dvije godine osoba C krade psa pasmine AA i daje kao prijatelju u aranžman na korištenje psa AA osobi A.

Kuja A se šteni, leglo ne znam da li je prijavljeno, dolazi ponovo osoba B i želi kupiti psa potomka AAaa, ali uviđa da je pas AA ustvari njegov pas i prijavljuje krađu psa AA.

Policija dolazi i ustanovljava kazneno djelo otuđenja imovine (psa AA) te se oduzima i psa AA i njegove potomke AAaa.

Pitanje je koliko je osoba A a koliko osoba C odgovorna i kriva?

Odgovor daje Županijski sud.

Posavski gonič-okrugli stol /pismohrana/

U Slavonskom Brodu 28.rujna 1996. u organizaciji Kinološkog kluba Hrvatskih autohtonih pasmina pasa HRVATSKI OVČAR Slavonski Brod i uz stručnu pomoć Hrvatskog kinološkog saveza, održan je okrugli stol kinoloških sudaca i uzgajača posavskih goniča.

Klub je osnovan 1989. g. s namjerom da podstiče uzgoj, poboljšanje fenotipskih i genotipske osobine našeg nacionalnog blaga.Slavonija i Posavina su postojbe hrvatskog ovčara i posavskog goniča.

U organizaciji ovog Kluba, četvrtu godinu održavane su izložbe samo hrvatskih pasmina pasa. Na izložbi u Oprisavcima CAC-HR SPECIJAL-BROD 94. prijavljeno je 60 posavskih goniča i 131 hrvatskih ovčara.

Okruglom stolu bio je nazočan ing.Marko Medar predsjednik Hrvatskog kinološkog saveza koji je prije otvorenja Okruglog stola uručio Povelju Klubu za poseban doprinos u očuvanju i promociji hrvatskih autohtonih pasmina pasa.

Povelja Hrvatskog kinološkog saveza uručena je također prijašnjem predsjedniku Kluba kinološkom sucu g.Mijatu Matkoviću i sadašnjem predsjedniku dr.Šimi Beneš.

Nakon provedene višesatne rasprave doneseni su zaključci i prijedlozi za neke promjene standarda posavskog goniča koji će dalje ući u proceduru Hrvatskog kinološkog saveza.

U Slavonskom Brodu, 29.rujna 1996.

Kinološki klub Hrvaztskih autohtonih pasmina pasa

Beneš dr. Šimo

Moje trenutno viđenje standarda oštrodlakog posavca

POSAVSKI GONIČ OŠTRODLAKI
Radna verzija standarda



Obzirom da je oštrodlaki posavski gonič do sada predstavljao varijantu posavskog goniča s oštrom dlakom, povjest mu je ista kao i njegovom bratu posavskom goniču – kratkodlakom.

Dobar, vrlo otpopran gonič, naročito za lov na zeca i lisicu. Može se upotrebljavati i kao krvosljednik. Njegova čvrsta konstitucija pogodna je za lov u prostranim šumskim područjima Posavine s mnogo šiblja. Svrstan je u 6. FCI skupinu Goniči i srodne pasmine, sekciju 1.2 Srednji goniči, s radnim ispitom.
Na fresci slikara Vincenta iz Kastva 1494. u Marijinoj kapeli u Beramu kod Pazina /središnja Istra/ slikar obogačuje religiozne scene motivima iz prirode koja ga okružuje.
Na upečatljivoj slici koja pokazuje povorku Sveta tri kralja, nalaze se brojni psi, među njima brakoidni kratkodlaki crvenkastožuti pas visećih ušiju koji vjerojatno odgovara posavskom goniču.



Biskup Petar Bakić iz Đakova nabraja i opisuje u svojem izvješču na latinskom jeziku sve životinje koje su 1719. postojale u njegovoj biskupiji. Među raznim psima opisuje crvenkasto-žučkastog psa s bijelim oznakama na glavi, vratu, na prsima, dalje na udovima i na repu; sa svojom veličinom od 4 pedlja (48 cm) ovaj pas u velikoj mjeri odgovara današnjem posavskom goniču.
Godine 1854. veterinar Franjo Bertić odgovoran za ergelu u Đakovu oipisuje kao i Biskup 140m godsina prije, crveno-žutog goniča s bijelim oznakama.
Godine 1924. psi ove pasmine bili su prvi puta prikazani na izložbi pasa.
U svojoj brošuri o razvoju kinologije u Sloveniji (1970) Jože Kirsten izvješčuje da su prije Prvog svjetskog rata Slovenci kupovali u Istri posavske goniče pod imenom "BOSKINI".
Prvi upisi u Hrvatsku rodovnu knjigu potječu iz 1929. godine.
FCI je priznao ovu pasminu 08.04.1955.
Kako je prvi standard sadržavao grešku u nazivu pasmine, današnji važeći standard potiče tek iz 1969. godine s pravilnim nazivom ovog psa, ovo ime naglašava porijeklo pasmine iz prostrane gusto pošumljene doline Save južno od Zagreba (Posavina).
Sudjelovao u nastanku, pored naših istarskog goniča, brojnih evropskih pasmina pasa.



Opći izgled:
Čvrst pas srednjih proporcija; njegovo crveno, crvenkasto ili pšeničnožuto krzno posjeduje na glavi, oko vrata, na prsima, dolje na udovima i na kraju repa bijele oznake. Znatno je krupniji od svog kratkodlakog rođaka. Glasa se visokim i daleko čujnim lavežom.

Važne proporcije:
Duljina tijela veća je od visine grebena za 11-13%.

Ponašanje/temperament:
Poslušan, svojemu gospodaru vrlo privržen; posjeduje izvrsne karakterne osobine uz umjereno živahan temperament. Strastven je lovac. Poneki primjerci izraženo pokazuju sklonost markiranju divljači. Od svog kratkodlakog rođaka razlikuje se nešto grubljom i višom građom te čvrščim temperamenom.

Glava:Duga i uska, duga 21-26 cm.
Lubanjski dio:
Lubanja:Sa strane gledano, čelo je blago zaobljeno. Gledano odozgo, lubanja je ovalnog oblika i nije suviše široka. Čeona brazda i zatiljni greben su izraženi.
Stop:Vidljiv ali nije jako izražen.
Predio lica:
Njuška:Široka, crna, crnkasta ili tamnosmeđa.
Nosni hrbat:Sa strane gledano, smije biti blago zaobljen.
Gubica:Prilično duga, u svojoj cijeloj duljini ravnomjerno razvijena.
Usne:Srednje debljine, napete; gornja usna blago prekriva donju; kut usana dobro je zatvoren. Pigmentacija je tamna ili crna.
Zubi:Snažni, potpuno i pravilno škarasto zubalo.
Oči:Velike, s dobro priljubljenim očnim kapcima. Šarenica tamne boje. Pogled je bistar.
Uši:Viseće, dobro priljubljene uz obraze, plosnate, tanke, na vrhu zaokružene. Povučene prema naprijed duž nosnog hrpta, uši dopiru do kuta usana.Dlaka na rubnim dijelovima uški je duža.

Vrat:Gledano sa strane, gornja linija blago je zaobljena. Koso položen, srednje duljine i mišičav. Koža je napeta.

Tijelo:
Gornja linija:Ravna.
Greben:Izražen.
Leđa:Duga.
Slabine:Srednje duljine, široke, mišičave, snažne i dobro nasađene na sapi.
Sapi:Mišičave, blago zaokružene, umjereneo padajuće. Kukovi jedva vidljivi.
Prsa:Duga, široka i duboka. Rebra zaobljena. Predprsje srednje široko. Vrh prsne kosti nije jako izražen.
Trbuh i trbušne slabine:
Trbuh usukan, trbušne slabine slabo razvijene.
Rep:U nastavku gornje leđne linije, u korijenu debeo; srednje duljine; dopire najviše do skočnog zgloba; nošen sabljasto. Bujno odlakan; četkast rep s duljom dlakom na donjoj strani je dozvoljen.

Udovi:
Prednji udovi:
Općenito:Snažna koštana struktura. Sprijeda gledano široki, ravni i uspravni; gledano sa strane, od gore prema dolje blago nagnuti prema naprijed.
Ramena:Lopatica koso položena, duga, mišičava i dobro pričvršćena uz prsa.
Nadlaktica:Snažna i mišičava.
Lakat:Ni zakrenut prema van, niti priljubljen uz prsa.
Podlaktica:Uspravna.
Zglob došaplja:Umjereno izražen.
Došaplje:Kratko, vrlo blago povijeno.
Šape:Prsti tijesno priljubljeni, prije mačje nego zečje. Jastučići na tabanu i prstima otporni i elastični. Nokti snažni, poželjno pigmentirani.

Stražnji udovi:
Općenito:Sa strane gledano, od gore prema dolje blago nagnuti prema naprijed.
Natkoljenica:Srednje duljine, široka, mišičava.
Koljeno:Široko.
Potkoljenica:Dulja od natkoljenice, koso položena.
Skočni zglob:Snažan.
Došaplje:Uspravno i srednje duljine. Ako su prisutni, čaporci moraju biti odstranjeni.
Šape:Poput prednjih.
Hod:Pravilan, tečan, umjereno živahan.
Koža:
Elastična, na cijelom tijelu dobro priljubljena, bez nabora.
Krzno:
Kakvoća dlake:Duljine više od 2-3 cm, kruta, gusta i ravna, ponegdje vrlo slabo valovita i stršeća. Trbuh je dobro odlakan. Na doljnjoj strani trbuha, na stražnjoj strani udova i na donjoj strani repa dlaka kao i na samoj glavi (brada, brkovi) te rubnim dijelovima uški je nešto dulja.
Boja dlake:
Boja je pšenično crvenkasta u svim mogućim nijansama, nikada kestenjasto ili čokoladno smeđa. Bijele oznake poprimaju na glavi oblik zvijezde, lise ili prostranije bijele mrlje; na vratu one tvore ili ovratnik ili oznaku na donjoj strani; daljnje bijele oznake nalaze se na predprsju, ispod trbuha, dolje na udovima i na vrhu repa. Bijele oznake poželjne su na svim opisanim mjestima, ali ne smiju nikako zauzimati više od jedne trećine cjelokupne površine tijela.

Veličina:Visina grebena: 46-60 cm.
Idealna visina za mužjake: 56 cm.
Idealna visina za ženke: 52 cm.

Greške:
Svako odstupanje od više navedenih točaka mora se smatrati greškom, vrjednovanje koje bi trebalo biti u skladu sa stupnjem odstupanja.

Lake greške:
-Nedovoljna pigmentacija vidljivih sluzokoža
-Nesrazmjer imeđu visine grebena i duljine tijela,
-Istureni laktovi
-Okrugla rebra, bačvasta rebra
-Udovi sprijeda i straga postavljeni ispod tijela,
-Izrazito nakošeno prednje i stražnje donožje,
-Krive podlaktice,
-Jako odstojeći laktovi
-Kraća i nedovoljno oštra dlaka
-Veličina ispod ili iznad propisane,

Diskvalifikacijske greške:
-Vrlo šiljasta, pri nosu predebela, iskrivljena gubica,
-Prekratke uši, uspravne uši, vrlo visoko ili vrlo nisko nasađene,
-Staklene oči,
-Preduga, prekratka i mekana (svilenkasta) dlaka,
-Rep u obliku kuke, rep zakrenut u stranu
-Odsustvo zastavice
-Svaka oznaka druge boje osim bijele (bez pjega bilo koje boje) izrazito je nepoželjna, naročito sivkaste ili crvenkaste oznake
-Prekratka gubica (brakignacija), predgriz ili podgriz
-Svaki drugi znak degeneracije u zdravstvenom smislu

N.B. Mužjaci moraju posjedovati dva očigledno normalno razvijena testisa, koji su u potpunosti spušteni u skrotumu.

O oštrodlakom tipi posavca

POSAVSKI GONIČ OŠTRODLAKI
Prepiske iz raznih izvora
Jasminko Kormoš - Buco

POVIJESNI ZAPISI I SPOMINJANJA

Zapise o postojanju lovačkih pasa na Balkanu nalazimo vrlo rano. Xenofont (430.-354.g. prije Krista) u svojoj knjizi „De Venatione“ (oko 400.g. prije Krista) opisuje dvije pasmine goniča i to:
· Kastorove goniče (Canis Castorius) i
· „Lisičare“ (Canis Vulpinus).

Prvi tip goniča Xenofont opisuje kao pse koji love na njuh, a uši su im preklopljene (vjerovatno je riječ o brakoidnom tipu goniča - op.a.), dok „lisičare“ smatra da su križanci između Kastorovog goniča i lisica, a opisuje ih kao pse izdužene gubice sa zašiljenim ušima.
Autor nadalje navodi da ove dvije pasmine po boji ne smiju biti jednobojne (crveni, crni ili bijeli), jer to nije znak „plemenitosti“, već da im boja mora biti crvena sa bijelim oznakama ili bijela sa crvenim oznakama (to su boje koje su tipične kod današnjeg posavskog goniča – op. Špoljarić).

Flavius Arrianus, rimski guverner (175.-95.g. prije Krista) iz Nikodemije u Maloj Aziji u svom djelu „Kynegetikon“ piše o lovačkim psima svog vremena i ukazuje na činjenicu da su oni potomci lovačkih pasa klasične Grčke, te nadopunjuje Xenofontovo djelo, jer navodi postojanje i „keltskih goniča“ za koje kaže da se odlikuju spretnošču pri lovu.
Opisuje ih kao oštrodlake pse koji na glavi imaju izraženu bradu i brkove, a iznad očiju guste i duge obrve. Pogled im je mrk, sa tužnom ekspresijom. Visina tih pasa nije bila veća od 45 cm, a po boji su bili riđi.

Arrianus ih naziva „seguzijskim psima“, po keltskom plemenu Seguzijaca koji su ih uzgajali.
Sličan oblik tijela kao što ima Arrianov „seguzijac“ imao je oštrodlaki posavski gonič.

Prvo sistematsko istraživanje i proučavanje goniča na Balkanu izvršio je Austrijski brakolog Franc B. Laska koji je bio austrijski oficir, a živio je krajem prošlog i početkom dvadesetog stoljeća u Sarajevu.
Laska je bio pasionirani lovac i ljubitelj lovačkih pasa. Proputovao je Bosnu i Hercegovinu i upoznao se sa psima u njoj.
Svoja istraživanja i proučavanja objavio je u knjizi „Die Waidwerk in Bosnien und der Hercegovina“ koja je objavljena 1905.g. u Grazu.
Za vrijeme proučavanja izmjerio je 443 kratkodlaka, 307 dugodlaka i 286 oštrodlaka goniča.
Sve goniče opisao je pod nazivom „bosanski gonič“, a dijelio ih je samo po dužini dlake na kratkodlake, dugodlake i oštrodlake.
Proučavanjem goniča u Bosni i Hercegovini, proučio je i hrvatske pasmine goniča.

Kinološki savez Jugoslavije seli 1953.g. iz Ljubljane u Beograd, a slijedeće 1954. godine na prijedlog mr. Ratimira Orbana osniva Plenum Kinološkog saveza Jugoslavije „Saveznu komisiju za autohtone pse“ koja ima sve kompetencije za goniče tadašnje Jugoslavije.

Navedena komisija na svom sastanku 13.08.1955.godine u Beogradu donosi između ostalog i Odluku da se moraju donijeti standardi za posavskog oštrodlakog goniča i posavskog dugodlakog goniča. Zadatak za izradu standarda povjeren je Kinološkom udruženju Hrvatske.

U međuvremenu je na godišnjoj skupštini FCI-a u Luksemburgu 08. 04. 1955. godine došlo do međunarodne verifikacije standarda goniča bivše Jugoslavije, tj. tek tada FCI zvanično priznaje standarde goniča koji su podnešeni za registraciju 1948.g. na Bledu.
Tada su priznate pasmine
· Istarski kratkodlaki gonič (standard verificiran pod brojem 151),
· istarski oštrodlaki gonič (br. 152),
· kraški gonič (današnji posavski gonič - br. 154),
· dalmatinski lovački pas (današnji dalmatinski pas - br. 153),
· balkanski gonič (br. 150) i
· ilirski gonič (današnji bosanski oštrodlaki gonič - barak - br. 155).

Na sastanku Stručnog savjeta KSJ u Beogradu 6.07.1957.g. usvojen je izmijenjen i dopunjen standard za posavskog goniča kojeg je dostavio KUH (znači da je već tada na razini tadašnjeg KSJ Kinološko udruženje Hrvatske imalo domicilnost nad posavskim goničem) KSJ kojeg nakon što ga verificira Plenum KSJ-a treba prevesti i poslati FCI-u.

KUH organizira 8.09.1958.g. Republički zbor sudaca za goniče u Delnicama, gdje su jasno definirane dvije stvari:
Prvo da se hrvatske pasmine goniča na neki način „zanemaruju“ u uzgoju, iako lovci u Gorskom kotaru i cijeloj Hrvatskoj (gdje se lovi s goničima) ističu da strane pasmine ni približno ne odgovaraju u lovu kao domaće hrvatske pasmine goniča.
Drugo, pokrenuta je ponovno inicijativa za svekoliku borbu za očuvanja autohtonih goniča u Hrvatskoj.


Izvor podataka:
Boris Špoljarić – Dokazi o podrijetlu…
Milivoj Urošević – Naši goniči
Arhiva autora

Standard 154. od 19.01.1973.

Dobar, vrlo otporan gonič, naročito za lov na zeca i lisicu. Može se upotrebljavati i kao krvosljednik. Njegova čvrsta konstitucija pogodna je za lov u prostranim šumskim područjima Posavine s mnogo šiblja. Svrstan je u 6. FCI skupinu Goniči i srodne pasmine, sekciju 1.2 Srednji goniči, s radnim ispitom.
Na fresci slikara Vincenta iz Kastva 1494. u Marijinoj kapeli u Beramu kod Pazina /središnja Istra/ slikar obogaćuje religiozne scene motivima iz prirode koja ga okružuje.
Na upečatljivoj slici koja pokazuje povorku Sveta tri kralja, nalaze se brojni psi, među njima brakoidni kratkodlaki crvenkastožuti pas visećih ušiju koji vjerojatno odgovara posavskom goniču.

Biskup Petar Bakić iz Đakova nabraja i opisuje u svojem izvješću na latinskom jeziku sve životinje koje su 1719. postojale u njegovoj biskupiji. Među raznim psima opisuje crvenkasto-žućkastog psa s bijelim oznakama na glavi, vratu, na prsima, dalje na udovima i na repu; sa svojom veličinom od 4 pedlja (48 cm) ovaj pas u velikoj mjeri odgovara današnjem posavskom goniču.
Godine 1854. veterinar Franjo Bertić odgovoran za ergelu u Đakovu opisuje kao i Biskup 140m godina prije, crveno-žutog goniča s bijelim oznakama.
Godine 1924. psi ove pasmine bili su prvi puta prikazani na izložbi pasa.
U svojoj brošuri o razvoju kinologije u Sloveniji (1970) Jože Kirsten izvješćuje da su prije Prvog svjetskog rata Slovenci kupovali u Istri posavske goniče pod imenom "BOSKINI".
Prvi upisi u Hrvatsku rodovnu knjigu potječu iz 1929. godine.
FCI je priznao ovu pasminu 08.04.1955.
Kako je prvi standard sadržavao grešku u nazivu pasmine, današnji važeći standard potiče tek iz 1969. godine s pravilnim nazivom ovog psa, ovo ime naglašava porijeklo pasmine iz prostrane gusto pošumljene doline Save južno od Zagreba (Posavina).
Sudjelovao u nastanku, pored naših istarskog goniča, brojnih evropskih pasmina pasa.

Opći izgled:
Čvrst pas srednjih proporcija; njegovo crveno, crvenkasto ili pšeničnožuto krzno posjeduje na glavi, oko vrata, na prsima, dolje na udovima i na kraju repa bijele oznake. Glasa se visokim i daleko čujnim lavežom.

Važne proporcije:
Duljina tijela veća je od visine grebena za 11-13%.

Ponašanje/temperament:
Poslušan, svojemu gospodaru vrlo privržen; posjeduje izvrsne karakterne osobine uz umjereno živahan temperament. Strastven je lovac.

Glava:
Duga i uska, duga 20-24 cm.
Lubanjski dio:
Lubanja:
Sa strane gledano, čelo je blago zaobljeno. Gledano odozgo, lubanja je ovalnog oblika i nije suviše široka. Čeona brazda i zatiljni greben su izraženi.
Stop:
Vidljiv ali nije jako izražen.
Predio lica:
Njuška:
Široka, crna, crnkasta ili tamnosmeđa.
Nosni hrbat:
Sa strane gledano, smije biti blago zaobljen.
Gubica:
Prilično duga, u svojoj cijeloj duljini ravnomjerno razvijena.
Usne:
Srednje debljine, napete; gornja usna blago prekriva donju; kut usana dobro je zatvoren. Pigmentacija je tamna ili crna.
Zubi:
Snažni, potpuno i pravilno škarasto zubalo.
Oči:
Velike, s dobro priljubljenim očnim kapcima. Šarenica tamne boje. Pogled je bistar.
Uši:
Viseće, dobro priljubljene uz obraze, plosnate, tanke, na vrhu zaokružene. Povučene prema naprijed duž nosnog hrpta, uši dopiru do kuta usana.
Vrat:
Gledano sa strane, gornja linija blago je zaobljena. Koso položen, srednje duljine i mišićav. Koža je napeta.

Tijelo:
Gornja linija:
Ravna.
Greben:Izražen.
Leđa:Duga.
Slabine:
Srednje duljine, široke, mišićave, snažne i dobro nasađene na sapi.
Sapi:
Mišićave, blago zaokružene, umjereno padajuće. Kukovi jedva vidljivi.
Prsa:
Duga, široka i duboka. Rebra zaobljena. Predprsje srednje široko. Vrh prsne kosti nije jako izražen.
Trbuh i trbušne slabine:
Trbuh usukan, trbušne slabine slabo razvijene.
Rep:
U nastavku gornje leđne linije, u korijenu debeo; srednje duljine; dopire najviše do skočnog zgloba; nošen sabljasto. Bujno odlakan; četkast rep s duljom dlakom na donjoj strani je dozvoljen.

Udovi:

Prednji udovi:
Općenito:
Snažna koštana struktura. Sprijeda gledano široki, ravni i uspravni; gledano sa strane, od gore prema dolje blago nagnuti prema naprijed.
Ramena:
Lopatica koso položena, duga, mišićava i dobro pričvršćena uz prsa.
Nadlaktica:
Snažna i mišićava.
Lakat:
Ni zakrenut prema van, niti priljubljen uz prsa.
Podlaktica:
Uspravna.
Zglob došaplja:
Umjereno izražen.
Došaplje:
Kratko, vrlo blago povijeno.
Šape:
Prsti tijesno priljubljeni, prije mačje nego zečje. Jastučići na tabanu i prstima otporni i elastični. Nokti snažni, poželjno pigmentirani.

Stražnji udovi:
Općenito:
Sa strane gledano, od gore prema dolje blago nagnuti prema naprijed.
Natkoljenica:
Srednje duljine, široka, mišićava.
Koljeno:
Široko.
Potkoljenica:
Dulja od natkoljenice, koso položena.
Skočni zglob:Snažan.
Došaplje:
Uspravno i srednje duljine. Ako su prisutni, čaporci moraju biti odstranjeni.
Šape:
Poput prednjih.
Hod:
Pravilan, tečan, umjereno živahan.
Koža:
Elastična, na cijelom tijelu dobro priljubljena, bez nabora.
Krzno:
Kakvoća dlake:
Duljine 2-3 cm, kruta, gusta i ravna. Trbuh je dobro odlakan. Na donjoj strani trbuha, na stražnjoj strani udova i na donjoj strani repa dlaka je nešto dulja.
Boja dlake:
Boja je pšenično crvenkasta u svim mogućim nijansama, nikada kestenjasto ili čokoladno smeđa. Bijele oznake poprimaju na glavi oblik zvijezde, lise ili prostranije bijele mrlje; na vratu one tvore ili ovratnik ili oznaku na donjoj strani; daljnje bijele oznake nalaze se na predprsju, ispod trbuha, dolje na udovima i na vrhu repa. Bijele oznake poželjne su na svim opisanim mjestima, ali ne smiju nikako zauzimati više od jedne trećine cjelokupne površine tijela.

Veličina:
Visina grebena: 46-58 cm.
Idealna visina za mužjake: 50 cm.
Idealna visina za ženke: 48 cm.

Greške:
Svako odstupanje od više navedenih točaka mora se smatrati greškom, vrjednovanje koje bi trebalo biti u skladu sa stupnjem odstupanja.

13. godina star radni mužjak

Lake greške:
-Nedovoljna pigmentacija vidljivih sluzokoža
-Nesrazmjer između visine grebena i duljine tijela,
-Istureni laktovi
-Okrugla rebra, bačvasta rebra
-Udovi sprijeda i straga postavljeni ispod tijela,
-Izrazito nakošeno prednje i stražnje donožje,
-Krive podlaktice,
-Jako odstojeći laktovi

Diskvalifikacijske greške:
-Veličina ispod ili iznad propisane,
-Vrlo šiljasta, pri nosu predebela, iskrivljena gubica,
-Prekratke uši, uspravne uši, vrlo visoko ili vrlo nisko nasađene,
-Staklene oči,
-Preduga dlaka,
-Rep u obliku kuke, rep zakrenut u stranu
-Prisustvo zastavice
-Svaka oznaka druge boje osim bijele izrazito je nepoželjna, naročito sivkaste ili crvenkaste oznake
-Prekratka gubica (brakignacija), predgriz ili podgriz
-Svaki drugi znak degeneracije u zdravstvenom smislu

N.B. Mužjaci moraju posjedovati dva očigledno normalno razvijena testisa, koji su u potpunosti spušteni u skrotumu.

Idemo dalje . . .

Ovo je bilo prenesena radnja dipl.ing. Borisa Špoljarića o posavskom goniču kojeg sam prenio u cijelosti a u slijednim tekstovima ide standard i neki moji zapisi i radnje kao i radnje drugih autora koji pišu o posavcu.

SLIČNE PASMINE GONIČA U EVROPI

Sličnost posavskog goniča sa nekim goničima u Evropi može nas uputiti da krenemo u istraživanje povijesti tih pasmina sa ciljem pokušaja odgonetavanja ili postavljanja izvjesne „veze“ u uzgoju.

Još je F. B. Laska početkom ovog stoljeća tvrdio da je Balkanski poluotok domovina svih goniča u Evropi, te da su se oni formirali iz „starih“ Grčkih psa. Po njemu su se goniči s Balkana proširili po Evropi različitim migracijama, trgovačkim putovima, osvajačkim pohodima odnosno ratovima.
Sam Laska uviđa sličnost između tadašnjih goniča u Italiji, Francuskoj, Švicarskoj i Engleskoj s goničima na Balkanu. Ta sličnost postoji i danas. Uz ovo možemo utvrditi i veliku sličnost goniča Skandinavskog poluotoka s goničima na Balkanu.

Posavskom goniču slični su tirolski gonič (Tiroler Bracke), njemački gonič (Deutsche Bracke) i hygenov gonič (Hygenhund).

Povijest nastanka tirolskog goniča usko je vezana sa goničima Balkana. Smatra se da se tirolski gonič razvio od izvjesnog „žutog psa“ i lokalnih pasa u Tirolu. Može se pretpostaviti da je taj „žuti pas“ bio posavski gonič.
Po boji osim trobojne varijante ima i dvobojna, kod koje je osnovna boja crvenkastožuta ili crvena sa bijelim oznakama. Visina grebena kod tirolskih goniča se kreće od 40 do 48 cm.


Njemački gonič razvio se od starih tipova goniča u Njemačkoj. U povijesti uzgoja se dovodi u vezu s vestfalskim brak-jazavčarem, a zasigurno da ima veze i s goničima alpskih područja pa i Balkana.
Javlja se dvobojan i trobojan tip obojenosti. Kod dvobojne obojenosti osnovna boja je crvenkastosmeđa s dosta bjelina. Na tijelu se zna javiti plašt smeđe boje koji može biti crno protkan. Visina propisana standardom od 45 do 53 cm.

Hygenov gonič je norveška pasmina koja je uzgojena u srednjoj Norveškoj sredinom prošlog stoljeća. Dobila je ime po svom uzgajivaču F. Hygenu koji je navodno križao „Holsteiner goniče“ s ostalim norveškim goničima, te sa njemačkim i francuskim goničima i sa beaglom. U norveškoj literaturi se povijest nastanka ove pasmine povezuje sa Dunkerovim goničem koji je uzgojen u Norveškoj otprilike kao i Hygenov gonič.
Dunkerov gonič ima vezu sa ruskim harlekinskim goničima, a oni imaju pak vezu sa harlekinskim goničem s Balkana koji je navodno „jantarskim putem“ proširen u Skandinaviju („jantarski put“ ide jednim svojim pravcem s Jadrana u pravcu Skandinavije).
Po boji može biti smeđ ili žutozlatni sa bijelim oznakama, ali može imati i crne oznake ili pak biti crni sa paležom. Visina grebena od 47 do 55 cm, a kvalitetni mužjaci mogu biti visoki do 60 cm.

Ne smijemo zaboraviti da se u uzgoju kod posavskog goniča javljaju psi koji u lovu „markiraju“ kao ptičari. Još je 1979.g. prof. dr. Stjepan Romić predložio da se u uzgoju odvoje ova dva tipa posavskog goniča od kojih bi se jedan usmjeravao u smjeru uzgoja klasičnog goniča (kao današnji uzgoj), a drugi u smjeru uzgoja ptičara.
Mi do danas na tome, koliko je meni poznato, nismo učinili ništa.
Međutim, naši susjedi Mađari su najvjerovatnije na osnovi posavskog goniča koji je u povijesti bio raširen u cijeloj Panonskoj nizini uzgojili svog mađarskog ptičara vižlu.
Prema mađarskoj literaturi žutu boju vižla je naslijedila od „žutog turskog psa“, a to je upravo naš posavski gonič kako je ranije navedeno. Kratkodlaka vižla je dobivena križanjem njemačkog kratkodlakog ptičara, poentera i „žutog turskog psa“. Žuta boja se kod kratkodlakog njemačkog ptičara ne javlja, kod poentera je ima ali ne u jednobojnom obliku, a kod „žutog turskog psa“ odnosno posavskog goniča je tipična.
Naziv „vižla“ kod Rusa označava goniča, kod Poljaka „vizel“ ptičara, kod Mađara psa koji traži trag - ptičara, a kod Hrvata goniča.

Osim standardiziranog kratkodlakog tipa posavskog goniča poznavali smo i oštrodlaki tip posavskog goniča koji je bio raširen u Posavini, Lici, te u Istri gdje ga je puk zvao „BARBINO“.

U Austriji je zabilježeno da je 1870.g. Karl Peintinger pario ženku hanoverskog krvosljednika pod imenom Hela I sa starim žutim istarskim goničem oštre dlake, a to je bio „barbino“ oštrodlaki posavski gonič. Tako dobivena „nova“ pasmina bila je tada veoma dobro prihvaćena kod lovaca i vec 1899.g. službeno priznata pod nazivom Štajerski visokogorski gonič (Steirische Rauharige Hochgebirgsbracke). Iako je u početku bila vrlo omiljena, danas je vrlo rijetka i nalazi se pred izumiranjem.

pšeničnožuta do narančastocrvena boja

U Istri se u posljednijh nekoliko stoljeća uzgajao i kratkodlaki posavski gonič. Moguće je da su talijani pri uzgoju svojeg kratkodlakog ptičara braco italiano uz kratkodlakog istarskog goniča koristili i posavskog goniča.

U Porečkom muzeju je pronađena slika iz sredine 18. stoljeća u ostavštini poznate aristokratske porečke obitelji De`Fachinetti gdjeimamo prizor povratka iz lova. U lijevom donjem uglu vidi se žućkastosmeđi pas sa svjetlijom blijedožutom bojom na prsima, plečkama, ispod vrata i na gubici. Pas je teže građe od glave psa koja je naslikana na portretu majke Michelea i Antonia De`Fachinettia, ali se ipak radi o psu brakoidne građe, sa preklopljenim, nešto niže usađenim dužim ušima te kupiranim repom (po prilici na polovicu dužine). Znači da je pred 250 godina takav pas (ptičar) bio poznat u Istri ili se je već tada uzgajao pas koj je na izvjesni način predak današnjem talijanskom ptičaru.




Wien, 15.09.1996.

LOVAČKE OSOBINE POSAVSKOG GONIČA

U osnovnoj premisi riječi „gonič“ nalazimo njen smisao - gonjenje divljači. Da bi pas mogao izvršiti gonjenje (ono što se od njega zahtjeva), potrebno je ispunjenje odgovarajućih uvjeta: postojanje divljači, temperatura, vlažnost tla i zraka, konfiguracija terena i slobodan prostor za gonjenje. Uz postojanje ovakvih (zadovoljavajućih) uvjeta svaki gonič će pokazati svoje kvalitete. Svaka pasmina goniča (kao i sve ostale pasmine pasa) ima svoje pasminske specifičnosti koje su stvorene na osnovi empirijskog stoljetnog uzgoja, te fiksirane prema zahtjevima i načinu lovu na tim područjima. Zato i govorimo da svaka pasmina goniča ima „svoj stil“ gonjenja uz karakterističan temperament i narav.

Posavski gonič ima smiren temperament, ali još uvijek dovoljno „živ“ da ne bude previše trom pri gonjenju. Pri traženju koristi se isključivo njuhom. Radi nešto sporije od istarskog kratkodlakog goniča. Pri radu ne gubi kontakt s lovcem iako goni dosta daleko od divljači. Vrlo je poslušan i sam se nakon gonjenja vraća lovcu. Javlja se srednjevisokim glasom.


Može se podjednako dobro koristiti u gorskim šumovitim predjelima kao i u kamenjaru. Najbolji je za lov na zečeve, lisice i divlje svinje.

TIP PASA GONIČA

Sve se pasmine pasa po tipovima mogu podijeliti na lupoide, molosoide, brakoide i graoide. Goniči pripadaju grupi brakoida.

Tip brakoida definiran je pravokutnom formom tijela, glava je prizmatičnog oblika sa širokom gubicom s time da najčešće gornje usnice prelaze profil vilice. Linije glave su divergentne (osim kod poentera kod kojega su linije specifične - konvergentne). Stop nije prenaglašen (osim kod nekih pasmina kao poenter), uši su viseće forme srednje visoko usađene (u liniji koja spaja vrh njuške unutrašnji očni kut), ili nešto niže usađene (ima i pasmina koje imaju jako nisko usađeno uho kao baset hound). Po dužini uho je srednje dužine, ali ima i brakoida sa izrazito dugim ušima.

Većina goniča ima dolikocefalni tip glave, ali ima i pasmina kod kojih se javlja mesocefalni tip glave.

Da bi te razlike mogli razjasniti, moramo goniče sistematizirati. Po sistematici koju je izvršio F. Junklaus 1938.g. sve pasmine goniča se mogu podijeliti na:

1. Istočne pasmine goniča
2. Sredozemne pasmine goniča
3. Zapadne pasmine goniča
4. Prijelazne pasmine goniča

Istočne i prijelazne pasmine goniča su se međusobo dosta iskrižale tako da danas govorimo o jednoj skupini „srednjeistočnih“ goniča, zatim o „zapadnoj“ skupini goniča i „sredozemnoj“ skupini goniča.

„Zapadna“ skupina goniča razvila se u Zapadnoj Evropi od psa Sv. Huberta pa kod nje govorimo o hubertoidnom tipu goniča. Kod ove grupe razlikujemo i lakši tip goniča sa vrlo dugačkim ušima (goniči iz Italije, Švicarske, dijela Francuske) za koje bi se moglo reći da su nastali kao rezultat utjecaja širenja goniča s Balkana.
„Srednjeistočna“ skupina goniča u koju spadaju goniči sjeverne, istočne i jugoistočne Evrope, kod ove skupine lučimo teži tip koji je nastao pod utjecajem goniča s istoka i daleko lakši tip goniča koji se javlja kod goniča u Mađarskoj, Slovačkoj te kod hrvatskih goniča. Taj utjecaj se vidi u lakšoj građi kao direktnoj posljedici utjecaja sredozemnih (hrtolikih) goniča.

„Sredozemna“ skupina goniča predstavlja prijelazni oblik od hrtova na goniče, a i kod nje možemo razlikovati dva tipa i to kontinentalni (snažniji) i otočki (lakši u koji je spadao i naš danas vjerojatno izumrli istarski hrtoliki gonič).

Posavski gonič ima nešto snažniju i širu glavu od istarskih goniča, a što je posljedica utjecaja balkanskog goniča. Glava je iako nešto snažnija ipak dolikocefalnog tipa s divergentnim linijama. Tijelo je također pravokutnog oblika, ali je po dužini tijelo posavskog goniča nešto kraće od tijela istarskih goniča (jer je kod posavskog goniča utjecaj sredozemnih hrtolikih goniča gotovo neprimjetan). Bez obzira što se radi o nešto snažnijem tipu, tijelo mora odavati eleganciju. Dlaka je nešto duža nego kod kratkodlakog istarskog goniča (cca 0,5 cm duža).

UZGOJ POSAVSKOG GONIČA U HRVATSKOJ OD 1945. GOD.

Nakon 2. svjetskog rata, organizirani kinološki rad u Hrvatskoj počimlje 1948.g. iako Kinološko udruženje Hrvatske zvanično postoji od 1946.g.

Savez je do sada tri puta mijenjao naziv. Prvo se zvao Kinološko udruženje Hrvatske - KUH, od 1959. godine nosi ime Kinološki Savez Hrvatske - KSH, a od 1991. godine Hrvatski kinoloski savez - HKS.

Za prikupljanje podataka o uzgoju posavskog goniča na raspolaganju smo imali rodovnu knjigu koja se vodi u Savezu od 1948. godine, te Drugi dio rodovne knjige goniča bivše Jugoslavije izdanu u Ljubljani 1954. godine.

Uzgoj se može podijeliti u nekoliko razdoblja:

1. 1948 - 1954. god.
- tzv. razdoblje „stare uprave“ Kinološkog udruženja Hrvatske, kada je u Republici Hrvatskoj održano 60 smotri goniča.

2. 1955 - 1962. god.
- god. 1955.g. podijeljeno je vođenje „Registra mladih pasa“ na lovačke i sportske pse i razdoblje borbe za priznavanje malog istarskog kratkodlakog goniča

3. 1962 - 1968.god. i nadalje do 1991. god.
- god. 1968, došlo je do decentralizacije vođenja rodovne knjige Jugoslavenskog kinološkog saveza (odluka donesena na Godišnjoj skupštini Jugoslavenskog kinološkog saveza 1. i 2.06.1968.g.) i od tada svaki republički savez bivše Jugoslavije vodi svoju rodovnu knjigu, pa shodno tome i rodovnu knjigu goniča.

4. od 1991. do danas
- razdoblje od osamostaljivanja Hrvatskog kinološkog saveza (od Jugoslavenskog kinološkog saveza 11.09.1991.g.) i rad u samostalnoj Republici Hrvatskoj.

1948.-1954. 1954.-1958. 1959-1968.

P G 64 662 1938


Napomena: U tablici je korištena skraćenica PG - posavski gonič

Ako načinimo usporedni pregled broja pasa u Hrvatskoj u odnosu na cijelu bivšu Jugoslaviju, možemo sagledati slijedeće odnose:

1958. god.
YU. HRVATSKA. HRV./YU.
P G 2678 726 27,1%


1968. god.
YU. HRVATSKA. HRV./YU.
P G 8094 2664 32,0%



Broj štenadi u Hrvatskoj u razdoblju 1969. - 1978.g.

Godina Pasmina
P G
1969. 117
1970. 104
1971. 99
1972. 42
1973. 89
1974. 68
1975. 239
1976. 314
1977. 268
1978. 222
UKUPNO: 1562




Broj štenadi u Hrvatskoj u razdoblju 1979. - 1988.g.

Godina Pasmina
P G
1979. 243
1980. 235
1981. 310
1982. 265
1983. 281
1984. 208
1985. 271
1986. 258
1987. 343
1988. 325
UKUPNO: 2739




Broj štenadi u Hrvatskoj u razdoblju 1989. - 1993.g.

Godina Pasmina
P G
1989. 401
1990. 357
1991. 278
1992. 100
1993. 167
UKUPNO: 1303

RODOVNA KNJIGA GONIČA KRALJEVINE JUGOSLAVIJE

Jugoslavenski kinološki savez osnovan je 25.08.1925. g. u Ljubljani i bio je najviša kinološka organizacija u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji a u njegovom članstvu je bio i Klub ljubitelja brakov iz Ljubljane (koji je osnovan 22.05.1924.g.).
Klub ljubitelja brakov vodi od 1925. g. privremeni Jugoslavenski registar goniča, koji kasnije prerasta u Jugoslavenski registar brakov (JRB), jer je Jugoslavenska rodovna knjiga pasa bila podjeljena na osam odjeljaka prema pasminskim skupinama. Vođa rodovne knjige za goniče bio je dr. Ivan Lovrenčić.

Nakon osnivanja Kluba ljubitelja brakov u Ljubljani 1924.g., prišlo se naredne 1925.g. upisu goniča na razini tadašnjeg Jugoslavenskog kinološkog saveza Kraljevine Jugoslavije u privremenu rodovnu knjigu goniča, koja će kasnije prerasti u Jugoslavensku rodovnu knjigu brakov (JRB).
Podaci iz te rodovne knjige objavljeni su u posebnom izdanju rodovne knige Anton Schustera „Jugoslavenska rodovna knjiga psov“ koja je objavljena u Ljubljani 1938.g. Navedena rodovna knjiga obuhvaća podatke o upisu svih pasa u tadašnjem Jugoslavenskom kinološkom savezu od 23.05.1921.g. do 15.05.1938.g., pa shodno tome i podatke o upisu goniča.
Upis goniča u rodovnoj knjizi iz 1938.g. objavljen je od 82 do 94 strane. Najprije je objavljen upis istarskih kratkodlakih goniča, istarskih oštrodlakih goniča, keltskih goniča (današnji barak), posavskih goniča, balkanskih goniča (današnji srpski gonič), alpskih goniča (današnji planinski gonič) i dalmatinskih goniča (današnji dalmatinski pas).

U Jugoslavensku rodovnu knjigu goniča Kraljevine Jugoslavije upisano je i 20 posavskih goniča.
Prvoupisani posavski gonič je mužjak Riko JRB 19 oštenjen 1924. g. kojemu preci nisu navedeni, a uzgajivač i vlasnik je Karel Kicer iz Trbovlja.

Od svih upisanih posavskih goniča čak 70 % su prvoupisani psi nepoznatih predaka. Uzgajivači se ne navode.

U rodovnoj knjizi izvan Slovenije evidentirani su slijedeći posavci:
Lisko JRB 58 a čiji preci nisu navedeni, vlasništvo je već ranije navedenog Dušana Miljuševića iz Karlovca,
Don JRB 277 vlasništvo i uzgoj Franje Strunjaka iz Podsuseda koji je upisan i u hrvatskiu rodovnu knjigu goniča.

Savez lovačkih društava Hrvatske osniva 23.06.1926.g. Kinološku sekciju za Hrvatsku i Slavoniju, koja se 27.10.1926. učlanjuje u Jugoslavenski kinološki savez u Ljubljani.

Tada su u Hrvatskoj registrirani uzgajivači istarskih i posavskih goniča Svetozar Benčić iz Varaždina, Franjo Puretić iz Bjelovara, Josip Lončarić iz Skrada (Gorski kotar), Milivoj Krasović iz Karlovca, Franjo Strunjak iz Podsuseda, Ernest Bernetić iz Zagreba (koji ima i zaštićeno ime uzgajivačnice „LOM“) i obitelj Zic (iz Karlovca ili iz Zagreba).

Slijedeće 1927.g. osamostaljuje se Kinološka sekcija Saveza lovačkih društava Hrvatske i „uzima“ novo ime : Kinološko društvo u Zagrebu. Međutim već 1928.g. Kinološko društvo mijenja naziv i od tada se zove Hrvatsko kinološko društvo, koje i dalje ostaje članom Jugoslavenskog kinološkog saveza. Kinološko društvo vodi svoju rodovnu knjigu od 1927.g., s time da pse koji nemaju poznate pretke, a ocjenjeni su (ali bez rodovnice), uvodi u privremeni registar pasa.
U tu hrvatsku rodovnu knjigu goniča pod brojem 1 D.P.P.Z. upisan je mužjak VEZIN - istarski kratkodlaki gonič, oštenjen 08.05.1929.g., preci mu nisu navedeni. Uzgajivač i vlasnik ovog psa bio je Franjo Strunjak iz Podsuseda, kasnije poznati sudac za goniče u Hrvatskoj.
Pod brojem 2 D.P.P.Z. upisan je mužjak Dečko - istarski kratkodlaki gonič oštenjen 03.03.1927.g., preci - otac Mali, mati Zora. Uzgajivač i vlasnik bio je poznati hrvatski lovac tog vremena Milivoj Krasović iz Karlovca.
Pod brojem 3 D.P.P.Z. upisan je mužjak Don - posavski gonič oštenjen 08.05.1929.g., preci nisu navedeni. Uzgajivač i vlasnik Franjo Strunjak iz Podsuseda.
Kako je Hrvatsko kinološko društvo bilo članom Jugoslavenskog kinološkog saveza u Ljubljani, Jugoslavenski kinološki savez je također registrirao (nostrificirao) te pse tako da je pas VEZIN zaveden u Jugoslavenski registar braka pod brojem JRB 275, Dečko pod brojem JRB 276 i Don pod brojem JRB 277.

U Zagrebu je 30.11.1930.g.održana izložba pasa koja je imala međunarodni karakter, u organizaciji Kinološkog društva. Na toj izložbi izloženi su bili istarski kratkodlaki i posavski goniči između kojih i psi Vezin, Dečko i Don koji su prvoupisani goniči u Hrvatski registar goniča.

POVIJEST STANDARDIZACIJE POSAVSKOG GONIČA

Prvo sistematsko istraživanje i proučavanje goniča na Balkanu izvršio je Austrijski brakolog Franc B. Laska koji je bio austrijski časnik, a živio je krajem prošlog i početkom ovog stoljeća u Sarajevu. Laska je bio pasionirani lovac i ljubitelj lovačkih pasa. Proputovao je Bosnu i Hercegovinu i upoznao se sa psima u njoj. Ta svoja istraživanja i proučavanja objavio je u knjizi „Die Waidwerk in Bosnien und der Hercegovina“ koja je objavljena 1905.g. u Grazu. Za vrijeme proučavanja izmjerio je 443 kratkodlaka, 307 dugodlakih i 286 oštrodlakih goniča. Sve goniče opisao pod nazivom „bosanski gonič“, a dijelio ih je samo po dužini dlake na kratkodlake, dugodlake i oštrodlake. Proučavanjem goniča u Bosni i Hercegovini, on je proučio i hrvatske pasmine goniča.

Na inicijativu dr.Ivana Lovrenčića, osnovan je u Ljubljani 02.05.1924.g. Klub lubitelja brakov (K.L.B.) koji je već 23.05.1924.g. organizirao predavanje na kojem je dr. Lovrenčić iznio podatke o povjesti, te pasminske znakove za tadašnje pasmine goniča koje su bile poznate u Kraljevini Jugoslaviji. Tom su prilikom definirani pasminski znakovi za jugoslavenske pasmine goniča i to: istarskog kratkodlakog goniča, istarskog oštrodlakog goniča, posavskog goniča, keltskog goniča (današnji barak), alpskog goniča (današnji planinski gonič) i balkanskog goniča (današnji srpski gonič).

Osim toga, 06.07.1924.g. održan je i pregled goniča gdje su bila prikazana i ocjenjena dva istarska oštrodlaka goniča, dva istarska kratkodlaka goniča, dva keltska goniča i jedan posavski gonič. Na tom pregledu dr. Ivan Lovrenčić je ukazao na vrline i mane privedenih pasa i tu su navodno „definitivno“ uobličeni pasminski znakovi za tadašnje pasmine goniča u Kraljevini Jugoslaviji, posebno glede boja i oznaka. Ujesen iste godine, Klub ljubitelja braka organizirao je u Grosuplju svoju prvu utakmicu goniča gdje je sudjelovalo šest goniča, a utakmicu je vodio dr. Ivan Lovrenčić.

Na godišnjoj skupštini FCI-a 02.06.1939.g. u Štokholmu najavljeni su standardi jugoslavenskih goniča za usvajanje. Mjesec dana kasnije, 08.07.1939.g. u Ljubljani je odbor Jugoslavenskog kluba ljubitelja brakov na svojoj sjednici usvojio PASMINSKE ZNAKOVE (STANDARDE) goniča te PRAVILNIK ZA TJELESNO OCJENJIVANJE I RAD GONIČA.
Pravilnik za rad goniča stupio je na snagu 01.10.1939.g. Pasminski znakovi i pravilnik za tjelesno ocjenjivanje i rad goniča objavljeni su u časopisu „Lovec“ broj 9 1939.g. u Ljubljani pod naslovom „Braki Jugoslavije“. U toj brošuri tiskani su pasminski znakovi za istarskog kratkodlakog i oštrodlakog goniča, posavskog goniča, keltskog goniča (današnji barak) i alpskog goniča (današnji planinski gonič), a uz to su dati i kratki pasminski znakovi (u biti prijedlozi) za balkanskog (danas srpskog goniča), dalmatinskog i makedonskog goniča.

Budući da je II svjetski rat omeo kinološki rad, tek su na godišnjoj skupštini FCI-a na Bledu 14.09.1948.g. prihvaćeni standardi za goniče tada nove Jugoslavije i to za istarskog kratkodlakog goniča, istarskog oštrodlakog goniča, posavskog goniča, dalmatinskog goniča (današnji dalmatinski pas), balkanskog goniča (današnji srpski gonič) i keltskog goniča (današnji barak).
Iste godine, dr. Janko Lokar objavljuje knjigu „Lovski psi“ u Ljubljani u kojoj su objavljeni standardi koji su predloženi na Bledu.

Kinološki rad nakon 2. svjetskog rata obnovljen je u Republici Hrvatskoj osnivanjem Kinološkog udruženja Hrvatske (KUH) koje je osnovano 30.01.1949.g. u Zagrebu, a iste godine održane su smotre u Hrvatskom primorju i u Dalmaciji.

Dana 29.11.1949.g. održan je u Cerknici zbor sudaca za goniče za cijelu tadašnju Jugoslaviju, gdje je između ostalog odlučeno da se posavskom goniču ostavi naziv koji je usvojen na Bledu „posavski gonič“.

Kinološki savez Jugoslavije seli 1953.g. iz Ljubljane u Beograd, a slijedeće 1954.g. na prijedlog mr. Ratimira Orbana osniva Plenum Kinološkog saveza Jugoslavije „Saveznu komisiju za autohtone pse“ koja ima sve kompetencije za goniče tadašnje Jugoslavije. Navedena komisija na svom sastanku 13.08.1955.g. u Beogradu donosi između ostalog i Odluku da se moraju donijeti standardi za posavskog oštrodlakog goniča i posavskog dugodlakog goniča. Zadatak za izradu standarda povjeren je Kinološkom udruženju Hrvatske.

U međuvremenu je na godišnjoj skupštini FCI-a u Luksemburgu 08.04.1955.g. došlo do međunarodne verifikacije standarda goniča bivše Jugoslavije, tj. tek tada FCI zvanično priznaje standarde goniča koji su podneseni za registraciju 1948.g. na Bledu.
Tada su priznate pasmine Istarski kratkodlaki gonič (standard verificiran pod brojem 151), istarski oštrodlaki gonič (br. 152), kraški gonič (današnji posavski gonič - br. 154), dalmatinski lovački pas (današnji dalmatinski pas - br. 153), balkanski gonič (današnji srpski gonič - br. 150) i ilirski gonič (današnji bosanski oštrodlaki gonič - barak - br. 155).

Na sastanku Stručnog savjeta KSJ u Beogradu 06.07.1957.g. usvojen je izmijenjen i dopunjen standard za posavskog goniča kojeg je dostavilo Kinološko udruženje Hrvatske (znači da je već tada na razini tadašnjeg Kinološkog saveza Jugoslavije Kinološko udruženje Hrvatske imalo domicilnost nad posavskim goničem) Kinološki savez Jugoslavije kojeg nakon što ga verificira Plenum Kinološkog saveza Jugoslavije treba prevesti i poslati Međunarodnoj kinološkoj federaciji (FCI).

Kinološko udruženje Hrvatske organizira 08.09.1958.g. Republički zbor sudaca za goniče u Delnicama, gdje su jasno definirane dvije stvari, kao prvo da se hrvatske pasmine goniča na neki način „zanemaruju“ u uzgoju iako lovci u Gorskom kotaru i cijeloj Hrvatskoj (gdje se lovi sa goničima) ističu da strane pasmine ni približno ne odgovaraju u lovu kao domaće hrvatske pasmine goniča. Drugo, pokrenuta je ponovno inicijativa za svekoliku borbu za očuvanje autohtonih goniča u Hrvatskoj.

Mr. Ratimir Orban, najpoznatiji hrvatski brakolog piše u časopisu Moj pas broj 8-9 iz 1958.g. radnju pod naslovom „Pasmine i sojevi autohtonih goniča Jugoslevije“, što je nakon Laske najpotpunija studija o goničima u tadašnjoj Jugoslaviji, gdje su po prvi puta temeljito sistematizirani svi goniči tadašnje Jugoslavije, a među njima je obrađen i posavski gonič.

U Banja Luci je 19.10.1959.g. održan Savezni zbor sudaca za goniče (drugi nakon Cerknice 1949.g.), gdje se raspravljalo i o posavskom goniču. O pogledu tumačenja boje zauzeo se stav da pas može biti i jednolično pšeničnožute ili crvenožute boje u svim nijansama do svijetloriđe boje, sa ili bez bijelih oznaka. Bijele oznake mogu zauzimati najviše 1/3 cijelog tijela psa. U odnosu na visinu Zbor je naveo da je standardom utvrđena visina od 48-58 cm, s time da je poželjna visina od 45-55 cm.

Na 7. Sjednici Stručnog savjeta Kinološkog saveza Jugoslavije koja je održana 01.04 1960.g. u Beogradu, raspravljalo se o zaključcima Zbora sudaca iz Banja Luke.
Za posavskog goniča zaključeno je da se potvrđuju zaključci sa Zbora sudaca za goniče s dopunom da posavski gonič mora imati do 1/3 bjelina, a jednobojnost se ne dozvoljava. Kod visine se odstupa za najviše 2 cm. Ponovljen je zaključak da nije dozvoljena upotreba naziva „kraški gonič“ već isključivo posavski gonič.

FCI je standard za posavskog goniča posljednji puta objavio 15.01.1973.g. pod brojem 154 B.

Na prvom znanstvenom simpoziju „Biologija i patologija lovne divljači i pasa“ koji je održan u Zagrebu 13. i 14.04.1978.g. iznio je prof. dr. Stjepan Romić, jedan od najpriznatijih veterinara u Hrvatskoj, rezultate svojih dugogodišnjih istraživanja kod posavskog goniča u radnji „Povijesni razvoj i proizvodna svojstva posavskog goniča“. Tu su po prvi puta objavljeni povijesni opisi posavskog goniča pronađeni u Đakovu, osim toga su objavljeni rezultati o broju štenadi u leglima, te podaci o mliječnosti ženki posavskog goniča.

Na simpoziju u Gospiću „Udio Like u znanosti i privredi“ u srpnju 1979.g. mr. Ratimir Orban objavljuje rad pod naslovom „Autohtoni goniči iz Like i njihova veza sa autohtonim evropskim goničima“. Tu su obrađene sve pasmine goniča bivše Jugoslavije (jer se u Lici susreću), a među tim pasminama obrađen je i posavski gonič.

Prof. dr. Stjepan Romić godinu dana kasnije 1979.g. na Simpoziju veterinara Jugoslavije u Beogradu iznosi još temeljtije dokaze o porijeklu posavskog goniča iz Hrvatske, kao i upotpunu godinu dana ranije objavljenih podataka glede eksterijernih proporcija, težine odraslih psa i štenadi, te mliječnosti ženki. Autor je upozorio da među posavskim goničima ima pasa koji u lovu „rade“ kao ptičari (markiraju), te da se u daljnoj selekciji posavskog goniča treba uzgoj usmjeriti u jednom smjeru kao psa goniča, u drugom smjeru kao ptičara.
Kinolosko društvo Županja organiziralo je 17.06.1989.g. OKRUGLI STOL O UZGOJU HRVATSKIH OVČARA, DALMATINSKOG PSA I POSAVSKOG GONIČA. To je bio jedini kinološki simpozij koji je u tadašnjoj Jugoslaviji organiziran i posvećen nekoj pasmini tadašnjih autohtonih goniča. Problematikom posavskog goniča bavila su se dva rada i to od autora Boris Špoljarić dipl. ing., dr. Milivoje Urošević i dr. Ljiljana Petrovska „Posavski gonič“ i dr. Milivoje Urošević, dr. Dušan Latinović, Boris Špoljarić dipl. ing. i Mijo Fury dipl. vet. „Fenotipska varijabilnost i povezanost važnijih osobina tjelesne razvijenosti posavskog goniča“. U prvom radu obrađena je problematika povijesnog razvoja pasmine te usporedba sa sličnim pasminama pasa u Evropi, dok kod drugog rada dobijeni rezultati u potpunosti odgovaraju dimenzijama koje propisuje standard za posavskog goniča.

Na 6. simpoziju „Male zivotinje, urbana sredina i ekologija“ koji je održan u Sarajevu krajem svibnja 1990.g. objavili su Boris Špoljarić dipl. ing., dr. Milivoje Urošević, dr. Ljiljana Petrovska i Marin Miletić dva rada o posavskom goniču pod naslovima „Posavski gonič - povijest pasmine“ i „Posavski gonič - povijest standardizacije“.

U časopisu Moj pas, službenom glasilu Hrvatskog kinološkog saveza u broju 10-11-12 iz 1992.g. objavljen je članak dipl. ing. Borisa Špoljarića pod naslovom „Hrvatski goniči“ gdje je obrađen i posavski gonič.

POVJESNI ZAPISI O POSAVSKOM GONIČU

Zapise o postojanju lovačkih pasa na Balkanu nalazimo vrlo rano. Xenofont (430.-354.g. prije Krista) u svojoj knjizi „De Venatione“ (oko 400.g. prije Krista) opisuje dvije pasmine goniča, i to Kastorove goniče (Canis Castorius) i „lisičare“ (Canis Vulpinus).

Prvi tip goniča Xenofont opisuje kao pse koji love na njuh, a uši su im preklopljene (vjerovatno je riječ o brakoidnom tipu goniča - op.a.), dok „lisičare“ smatra da su križanci između Kastorovog goniča i lisica, a opisuje ih kao pse izdužene gubice sa zašiljenim ušima.
Autor nadalje navodi da ove dvije pasmine po boji ne smiju biti jednobojne (crveni, crni ili bijeli), jer to nije znak „plemenitosti“, već da im boja mora biti crvena sa bijelim oznakama ili bijela sa crvenim oznakama (to su boje koje su tipične kod današnjeg posavskog goniča - op.a.).

Flavius Arrianus, rimski guverner (175.-95.g. prije Krista) iz Nikodemije u Maloj Aziji u svom djelu „Kynegetikon“ piše o lovačkim psima svog vremena i ukazuje na činjenicu da su oni potomci lovačkih pasa klasične Grčke, te nadopunjuje Xenofontovo djelo, jer navodi postojanje i „keltskih goniča“ za koje kaže da se odlikuju spretnošču pri lovu. Opisuje ih kao oštrodlake pse koji na glavi imaju izraženu bradu i brkove, a iznad očiju guste i duge obrve. Pogled im je mrk, sa tužnom ekspresijom. Visina tih pasa nije bila veća od 45 cm, a po boji su bili riđi.
Arrianus ih naziva „seguzijskim psima“, po keltskom plemenu Seguzijaca koji su ih uzgajali. Sličan oblik tijela kao što ima Arrianov „seguzijac“ imao je oštrodlaki posavski gonič.

U Istarskom mjestu Beram u crkvi Sv. Marija na Skrilanah na sjevernom zidu naslikana je slika „POKLONSTVO KRALJEVA“ (mr. Ratimir Orban 1976.g.) koju je naslikao majstor Vincent iz Kastva 1474.g. Na donjem središnjem dijelu slike naslikan je vodič pasa. Hrvatska povijesna literatura ga naziva „PSAR“, a poznati su na dvorovima hrvatskih velikaša već od 1070.g. (Rački 1877.g.), kako na povodniku drži četiri psa svjetložute boje, s uspravnim šiljatim ušima. Može se sa velikom sigurnošću pretpostaviti da je to izumrli istarski hrtoliki gonič.
Takav isti hrtoliki gonič naslikan je još i desno, a s njegove desne strane vidi se jedan lovački pas svjetlo smeđe boje sa preklopljenim ušima, a to je vjerojatno današnji posavski gonič, dok je lijevo od hrtolikog goniča također lovački pas bijele boje sa preklopljenim ušima što nedvojbeno potvrđuje da se radi o istarskom kratkodlakom goniču. Po slici lovački psi sa preklopljenim ušima su snažnije građe tijela (brakoidni tip psa) za razliku od hrtolikih goniča koji su izduženijeg tijela i lakše građe stršećih ušiju (graoidni tip psa). U vrijeme kada je naslikana slika, u 15 st. Beram je bio u rukama Habsburgovaca (car Fridrich III, 1453.-1494.g.), odnosno u sastavu Pazinske grofovije. Pučanstvo, beramski poglavari i beramski kler govori tada hrvatski (čakavštinom), a sa zemaljskim gospodarima razgovara se njemački.

Istarske freske (14.-16.st.) značajne su zato što su na njima zajedno sa religioznim motivima prikazani prizori iz svakodnevnog života sa pojedinostima što govore, da su slikari slikali ljude i običaje u Istri u vremenu kada su nastale.

Đakovački biskup Petar Bakić u manuskriptu iz 1719.g „De vita populi et de cultura armentorum et pecorum Diacovae et eisus Districtus anno Domoni 1719“ na latinskom jeziku piše o lovačkim psima koji se tada uzgajaju u Hrvatskoj slijedeće:
„Hrvatska je već u 14. stoljeću bila, obzirom na bogata lovišta raznom divljači i na odlične lovačke terene raznih klimatskih područja, vrlo značajno uzgajalište najboljih lovačkih pasa.
Iz Hrvatske su se u to doba otpremali lovački psi u razne evropske zemlje. Prema postojećim pisanim podacima već su se u 14. stoljeću, a i ranije, uzgajale u Hrvatskoj, uz ovčarskog psa hrvatskog ovčara i naše izvorne pasmine lovačkih pasa od kojih ću spomenuti samo najbrojnije i najznačajnije. Među te ubrajaju se lovački psi kratke dlake crvenkaste boje s bijelim znakovima na čelu, na vratu, na nogama i na repu, oko 4 pedlja visoki. Nadalje, uzgajali su se lovački psi 3 do 4 pedlja visoki kratke ili srednje duge bijele dlake, s crvenim pjegama po tijelu, razne veličine. Ovi psi su se uzgajali po cijeloj Hrvatskoj, no najviše u hrvatskim krajevima oko mora. Sve ove pasmine se i danas uzgajaju u Hrvatskoj u velikom broju i obilno se šire po evropskim zemljama.“ (misli se na 1719.g. - op.a.).
Opisi ovih pasa nam jasno kazuju da se radi o istarskim goničima te posavskom goniču.

Andreas Keczkemety, upravitelj crkvenih dobara u Đakovu u svom izvještaju iz 1737.g. „Relatio de cultura armentorum et pecorum in dominio episcopali anno 1737“ na latinskom jeziku o lovačkim psima u Hrvatskoj piše slijedeće:
„U Hrvatskoj se od lovačkih pasa uzgaja i crvenkasti pas oko 4 pedlja visok, kratke dlake. Ovaj pas ima bijele znakove, na čelu, na vratu, na nogama i na repu. U hrvatskim krajevima oko mora uzgaja se lovački pas od 3 do 4 pedlja visok, kratke ili srednje duge dlake bijele boje. Ovaj pas ima po tijelu crvene pjege razne veličine.“

Petar Lukić, đakovački kanonik i upravitelj biskupskih dobara u svom izvještaju iz 1752.g. „Relatio de statu culturae armentorum et pecorum Dominii diececis diacovensis et eius Districtus anno 1752“ na latinskom jeziku o lovačkim psima u Hrvatskoj piše slijedeće:
„Od lovačkih pasa najviše se u Hrvatskoj uzgaja crvenkastožućkasti pas oko 4 pedlja visok, kratke dlake sa bijelim znakovima na čelu, na nogama, oko vrata i na repu, a upotrebljava se u lovu na sve vrste divljih životinja. U primorskim hrvatskim krajevima uzgaja se lovački pas također oko 3 do 4 pedlja visok, kratke ili srednje duge dlake bijele boje, sa većim ili manjim crvenim pjegama na raznim dijelovima tijela. Ovaj pas je naročito dobar za lov u kamenitim područjima.“

Dr. Franjo Bertić, kotarski veterinar u Đakovu 1854.g. u svojoj brošuri „O obstajanju ergele u Đakovu“ navodi da se u tadašnjim selima đakovačkog kotara uz hrvatskog ovčara uzgajaju crvenkastožućkasti lovački psi sa bijelim oznakama na glavi, prsima i nogama.“ Ponovni opis posavskog goniča te navođenje da se uzgaja u Hrvatskoj.

Slovenski brakolog, dr. Ivan Lovrenčić, u svojoj radnji „Istarski brak“ koja je objavljena u Ljubljani 1944.g. na strani 75-76 navodi, da je Istra u prijašnjim stoljećima imala osim oštrodlakih i kratkodlake goniče kod kojih je bilo najviše bijelih pasa sa naranđastocrvenim oznakama koji su bili pasminski najčišći i najbolji za lov zečeva, ali se u Istri moglo vidjeti i kratkodlake goniče pšeničnocrvene ili crvene boje s bijelim okovratnikom.

U toku mjeseca svibnja i lipnja ove godine obilazio sam crkve i kapele u Istri i na sjeverno-primorskim otocima, gdje sam na više mjesta pronašao slike na kojima se nalaze prikazi pasa za koje bi se moglo reći da prikazuju posavskog goniča, istarskog kratkodlakog i oštrodlakog goniča, dalmatinskog psa te istarskog pastirskog psa. Te slike potpuno su nepoznate javnosti i sada se bavim njihovim proučavanjem. Kako taj rad na obradi još nije završen, točne podatke o mjestima gdje se nalaze (crkvama ili kapelama) autorima i nazivima slika objaviti ću kasnije kada prikupljanje podataka i proučavanje završim. Mogu samo navesti da slike potječu iz vremenskog razdoblja od 16 do 19 st. i da će to biti vrlo zanimljivi dokaz o autohtonosti uzgoja goniča i pastirskih pasa u Hrvatskoj.

Posavski gonič - 1.dio

Ako proučimo današnje nazive pasmina pasa, onda vidimo da su već od najstarijih vremena pasmine dobile ime ili po pokrajinama i zemljama gdje su nastale, ili po narodima koji su ih uzgajali. Malo je pasmina prozvano po uzgajivačima (koji su ih selekcionirali), ili je pak pasmina dobila ime na neki drugi način.

Posavski gonič dobio je ime po Posavini, nizini uz rijeku Savu u sjeverozapadnom dijelu Republike Hrvatske koja je dugačka oko 400 km, prostire se od utoka rijeke Sutle u rijeku Savu do Beograda, gdje se rijeka Sava ulijeva u Dunav.
Pod pojmom Posavina u užem smislu riječi podrazumijeva se područje uz rijeku Savu nizvodno od Zagreba.

Na osnovu pronađenih slika, zapisa i opisa, može se sa sigurnošću reći da se posavski gonič uzgaja u Hrvatskoj više od 500 godina.

Za prikupljanje ovih dokaza pregledana je kinološka, zoološka i stočarska literatura koja je bila dostupna.

U literaturi sa kraja prošlog i početka ovog stoljeća nalazi se da goniči Balkana vode porijeklo od „žutog turskog goniča“ (ili žutog turskog psa), a može se sa sigurnošću tvrditi da se misli na posavskog goniča.
To nije pas kojeg su Turci doveli sa sobom prilikom svog prodora na Balkan, nego je to pas kojeg su Turci zatekli na Balkanu, a on je tu bio poznat i uzgajan prije njihovog dolaska. Međutim, Turci su kao strastveni lovci upoznali posavske goniče i otpočeli ih uzgajati.
Kasnije se smatralo, kako su Turci bili na Balkanskim prostorima 6 stoljeća, da su to turski psi koji su sa Turcima stigli na Balkan.

Pozdrav svim ljubiteljimaq iskonskog posavskog gonič!

Dragi prijatelji

nakon podužeg vremena, odlučio sam otvoriti blogove o našim pasminama zasebno a ovaj je samo jedan u nizu, nakon hrvatskog ovčara i starog hrta, došao je red na posavca.

Nadam se da će vam tekstovi kao i slike biti zanimljivi ali isto tako i korisni jer svrha ovog pisanja nije da ja pišem ono što pišem samo dfa bi bilo napisano, svrha ovog pisanja je da se znanje o posavskom goniču proširi i na one koji u ovom trenutku znaju nešto manje i da iz svega ovoga svoje znanje nadopune. Ni autor bloga nije imun na neznanje, svima nam je potrebno usavršavanje!

Stoga slobodno komentirajte priloge i ukazujte na greške i propuste ali samo bez uvredljivog i sličnog neodgovarajućeg sadržaja

Počinjem s napisom gdina Špoljarića oi Posavcima pa sretno i uživajte u sadržaju

Buco